Kad te boli moraš reći v.2
10.-14. listopada 2015.
Postavljanjem javne interaktivne instalacije industrijske dizajnerice Drage Komparak ‘Tiha
introspekcija’ u prolazu Oktogon kao neposrednog oblika javnog komuniciranja te putem edukativnog videa, čije je zaštitno lice Zoran Šprajc, u režiji Judite Gamulin, kritički se propituje briga o tjelesnom zdravlju, koja se podrazumijeva, te marginalizirani
prostor brige o mentalnom zdravlju, a sve to s jasnim ciljem izjednačavanja tjelesnog i mentalnog zdravlja
kao jednakovrijednih sastavnica cjelovitog zdravlja.
tiha introspekcija:
Instalacija nagovara na tihu introspekciju u
metaforiziranom javnom prostoru kolektivne
mentalne higijene. Ona je poziv na istraživanje
unutarnjih zbivanja, osvještavanja i prepoznavanja
vlastitih emocija. Primarni je cilj ove instalacije
poticanje društvenog dijaloga, podizanje svijesti o
važnosti brige i ulaganja u mentalno zdravlje. Svrha
je upoznavanje javnosti s mogućnostima skrbi o
svom mentalnom zdravlju, ali i važnosti medijskog
komuniciranja o prakticiranju prve pomoći za
mentalno zdravlje s porukom:
Osjećanje je univerzalno ljudsko iskustvo.
Čini nam se ponekad da osjećanje predugo
traje zato što ne uviđamo odvojivost sebe
od emocije. Ti nisi emocija, ti samo osjećaš.
Promatraj. U redu je biti tužan, uplašen,
sretan, ljut ili zgađen. Ne osuđuj se.
Pored instalacije i videa u tjednu od 10. do 14.
listopada, mladi, roditelji i sva zainteresirana javnost
polazila je interaktivne radionice na kojima su
stručnjaci iz udruga: CroMSIC, Ambidekster klub,
Djeca prva, Hrabri telefon i Igra, koje su se priključile
Inicijativi BoliMe, tematizirali važnost brige o
mentalnom zdravlju.
Tjedan je završio dvama stručnim okruglim stolovima
– u petak, 14. listopada na temu Zaštita i unapređenje
mentalnog zdravlja mladih namijenjenom stručnim
suradnicima, ravnateljima i nastavnicima u srednjim
školama, te u nedjelju, 16. listopada, u Kinu Tuškanac
na Konferenciji mladih psihologa Perspektiva na
temu Aktivizam u službi mentalnog zdravlja.
Simbolično kolektivno osjećanje u javnom prostoru
kroz medij instalacije eksperiment je povjerenja
u sebe i drugoga. Znanja o sebi i o drugome. Ja
promatram tebe dok ti promatraš sebe. Zanimljivost
eksperimenta dvostrukog promatranja, čistim
opažanjem, potvrđena je rezultatima petodnevnog
kolektivnog osjećanja Zagreba. Važno je propitati
realitet dobivenih rezultata iako je emocija ovdje
u simboličnoj funkciji. Nužno se nameću pitanja:
50% sretnih ili 50% željnih sreće? Je li sreća nužnost,
poželjnost, osim što joj svi težimo?
Tko su promatrači promatrača - usputni prolaznici
ili nitko? Osjećaj da bismo mogli biti viđeni dok
bilježimo svoje osjećanje neobično ometa proces
samopromatranja.
Je li promatranje natopljeno očekivanjima, osudama,
konceptima poželjnosti? Vidim li emociju u sebi,
sebe od emocija? Od usamljenosti, odbačenosti,
ljubomore...? Nijedan osjećaj ne bismo trebali
potiskivati, ekspresno izraziti ili željeti promijeniti.
Dovoljno ga je osjetiti, osvijestiti i prijateljski mu
posvetiti pažnju, pustiti ga da bude.
Promatranjem se suočavamo s emocijom,
neosuđivanjem sebe zbog osjećanja odvajmo se od
emocije pa je tim činom prihvaćamo, mirimo se s
njom kako bismo je mogli otpustiti.
Promatrajmo sebe u svom ritmu, u svom prostoru,
ali promatrajmo.
Svako je osjećanje u redu, ali ne i sva ponašanja.
Ne izabiremo svjesno svoje emocije, ali možemo
izabrati kako ćemo ih izraziti. Razgovarajmo o tome.
Posebno kada boli. I mene i drugog.